Poput prirode, u jesen
smo ušli tiho,
nježno i smjelo
promišljajući
ODVAŽNOST.
Bome, nije lako biti odvažan. A bome, još je teže ne biti.
Nakladu Šumek ili kako je od milja zovem Šumeki pokrenula sam kao obrt 2017. godine. Od početka je to bio hobi jer tako sam i doživljavala svoje pisanje. Paralelno sam radila, sve više i više. Kraj ove godine dočekujem iscrpljena i tužna. Zato što sam odrasla osoba (barem službeno i već neko duže vrijeme) kojoj je toliko dugo trebalo da shvati što je važno i što su prioriteti. Kraj ove godine dočekujem i odvažna. Iako su okolnosti daleko od sjajnih, spremna sam Šumekima se posvetiti na načine na koje se do sad to nisam usudila. Jer, Šumeki sve ovo vrijeme nisu sakupljali prašinu. Objavljene su neke divne priče, nastale neke isto takve suradnje, a krug naših malih i velikih čitatelja neprestano se širi. Bilo je i kikseva, neodgovorenih mailova, puno kašnjenja, dugova i svega što obično dolazi u paketima zvanima burnout, iscjeljivanje traume i život kao takav. Unatoč tome svemu, Šumeki su još uvijek tu i jako me zovu. Da ih volim, da ih grlim, da ih nosim kud god da idem. Ne kao breme već kao moju malu diku, ono što me čini, ono što mi pomaže da u ovom svijetu imam glas.
Sezona odvažnosti u Šumekima donosi dugo očekivanu slikovnicu Točkice, koju sam s Anom Salopek posvetila svim djevojčicama svijeta.
Sezona odvažnosti u Šumeke donosi nove priče autora s kojima sam već surađivala i koji su mi, ne znam ni sama kako i zašto, ponovno ukazali svoje povjerenje.
Sezona odvažnosti u Šumekima otvara vrata novim suradnjama, novim susretima i pričama koje tek čekaju biti ispričane.
Sezona odvažnosti u Šumekima je zahvalnost za sve što sam do sad napravila, dobro i naopako.
Napisala: Šumekica Ivana