ivana
franciskovic
olrom
ivana
Zovem se Ivana, nadimak mi je Šumekica. Zato što sam jednom napisala priču o Čudaku Šumeku i ta priča je postala slikovnica. Slijedile su je druge priče i druge slikovnice, pa onda i Naklada Šumek.
Dakle, volim šume.
Možda oduvijek. A možda i otkad sam se prvi put penjala Velebitom. Tamo sam osjetila da mogu postojati bez identifikacije sa svime onim otkud dolazim. Bilo je to na trenutak ali trenutak koji se narednih godina na razne načine transforimirao u priče koje pišem. Moji likovi su junaci svojih života u kojima ih snalaze zgodne i nezgodne situacije u koje su se nerijetko – doveli sami. Iz tih situacija se ponekad izvuku sami, a ponekad uz podršku i razumijevanje drugih. Pritom ponešto i nauče. Ponešto i promijene. Uglavnom nabolje.
i tako
Pišem i idem kroz život nesvjesno ganjajući taj trenutak s Velebita. Ponekad to ide glatko. Ponekad je to vrlo neprohodna staza. No, trenutaka je sve više. A priroda je izvrstan drug.
Zato su priče koje stvaramo u Šumekima uvijek u nekoj vezi s prirodom. Jer, kad osjetimo i prepoznamo da smo dio cjeline postajemo za tu cjelinu svjesno odgovorni. Prema sebi, prema drugima i ukupnom živom svijetu.
Zato uz Šumeke velik dio vremena posvećujem stvaranju društvenog poduzetništva kroz razvoj Šumske škole i Zelenih vještina Klijanca i Pupa gdje kroz igru učimo i upoznajemo prirodu.
Odvažno vas pozivam u svijet Šumeka
Tu stvaramo dobre priče.